Totes Gebirge je naziv skupine planina u gornjoj Austriji koje čine dio sjevernih vapnenačkih Alpi, a nalaze se između Salzkammergut i Ennstaler Alpi. Ime lanca (Totes Gebirge = mrtvo gorje) se vjerojatno odnosi na očigledan nedostatak vegetacije na tom predjelu, što čini čitavu sliku još impozantnijom. Područje u naravi čini velika krška zaravan sa strmim stranama, te nekoliko planinskih vrhova iznad 2000 metara. Iako je najviša točka vrh Großer Priel sa svojih 2515 metara, naš cilj, zahvaljujući Frenkiju, ovog puta bio je njegov manji brat, Kleiner Priel 2136m.

Priča o usponu na mali Priel traje već skoro dvije godine, otkada je F3 otkrio čari planinarenja uz posao “LKW Fahrera”, s čime se ponosno voli pohvaliti svakom putniku namjerniku u planini. Nakon dugih 18 godina, konačno je osim lokalnog parkinga na Sankt Pankrazu krenuo u istraživanje bliže okolice u kojoj na jugozapadu dominira gore spomenuti planinski lanac. Srećom pa F3 nije baš šutljiva osoba te je svoju novu fascinaciju veselo podijelio sa mnom, a ja, kakav jesam, prvo sam cijelu priču proučio uz pomoć google eartha i zaključio da je ovaj dio Alpi pun pogodak jer ima sve što treba za realizaciju pravog planinarskog ili još bolje h&f izleta. Trebam li reći da se lampica odmah upalila? 🙂

Iako se F3 nadao (iskreno, i ja s njime) da će se uspjeti ranije solo popeti na neki od vrhova tog grebena, sudbina je htjela da se ipak obistine moje pošalice da ćemo taj predio prvi put ipak zajedno ispenjati, a da mu za spust ne garantiram.

Na kraju nije trebalo dugo da se skuje plan o pravom obiteljskom usponu na, Hinterstoderu najbliži, Kleiner Priel. Markacije govore da je za savladavanje 1550m visinske razlike od središta Hinterstodera do vrha potrebno cca 4,5h, no planinar s dobrom kondicijom to može odraditi komotno i za 3 sata. Tome treba pridodati i još barem 2,5-3 sata spusta, a ako se na put kreće iz Hrvatske to je još 3,5 sata vožnje u jednom smjeru, pa na kraju ispada full ispunjeni radni dan od kakvih 14-15 sati.

Zajedno s našim boljim polovicama na put krećemo u 3:30 da bi već u 7:40 grabili uzbrdo iz Hinterstodera. Na vrh stižemo unutar markacije i baš sam ponosan na cure jer znam da im nije lako s nama. Utjehu im pruža fenomenalni krajolik s nadrealnim vidicima, posebno kad smo dohvatili rame grebena na 1650m i dalje. Priroda je ovdje zbilja fascinantna i ne čudi me da se F3 toliko zapalio za gornjoaustrijske Alpe.

Na vrhu kratka pauza za ručak i odmor pješaćkom trojcu tima, a meni prilika da detaljnije proučim uvjete za letenje. Između dva zalogaja postavljam priručnu vjetrulju i pratim cikluse s jednim okom na visokoj naoblaci koja se počela navlačiti. Znam da nemam puno vremena pa iznosim svoju odluku da ću pokušati odletjeti. Slijedi brzinsko pakiranje i pronalazak odgovarajućeg mjesta za postavljanje krila netom ispod vrha. Prvo dizanje kupole na završetak ciklusa pokazuje mi da su špagice OK, ali kupola klizi po kosini i bočno pa moram ponovno širiti krilo.
Tu mi pomažu Frenki i Ivana i Scirocco je začas spreman, u zidu, punih komora i samo čeka moj impuls na A linijama. Ništ, to je to, idemo! Krilo je iznad mene, radim dva koraka unazad i okrećem se ispod kupole pazeći kuda stajem u trku da noga ne ode između nekog kamenja. Osjećam da me krilo preuzima i uz mamićevski poklič “Ajmooooo” s 30ak km/h klizim povrh kamenog ruba dok se ispod mene otkriva ambis! Wooohoo! To je to! Vario veselo pišti i začas jašem žive 4-metarske stupove koji me nose 300m iznad vrha. Zadržavam se tu skoro desetak minuta, ali budući da sam u tankim hlačama, postaje mi prohladno pa odlučujem izaći van i prema slijetanju.

Moj spust je trajao skoro pola sata i zbilja sam uživao u njemu, ali istovremeno sam se i brinuo za ostatak ekipe jer sam znao što ih čeka nizbrdo. Naime, ja sam već u 14:00 bio spakiran i spreman za doma, a njima je trebalo još više od 4 sata tabananja po nimalo lakom terenu. U takvim situacijama je HnF zakon! Kad uspije, ofkors. 🙂
Vrijeme čekanja sam malo prikratio uz vrlo povoljno pivo (1 Eur za 0,5l u boci) na sletištu sa lokalnim pilotima i pilotkinjama koji su također htjeli iskoristiti, čini se, zadnji dobar dan za letenje. Ljudi su vrlo pristupačni i simpatični ovdje i zbilja sam dobio želju vratiti se opet nekom idućom prilikom. Posebno me razveselila činjenica da je i sa malog Priela nakon mene poletjelo još dvoje pilota, od čega jedna djevojka.

Pun dojmova od krajolika, ljudi i proživljene avanture, veselo sam dočekao ponovni susret s pješačkim dijelom našeg tima, posebno curama koje su bile u vrlo nezavidnom stanju nakon tolikog spusta. Uz brzinsko spremanje, te uz sigurno kormilo našeg dragog LKW Fahrera, šjora F3, u kasnim večernjim satima stižemo kući, na mjesto odakle je avantura jutros krenula.
Kaj sve stane u jedan dan, kaj ne? 🙂

P.S. Da ne zaboravim, ima tu još posla, a prvo mi na pamet pada Prielüberschreitung – od Kleinen Priela (2136m) po skoro 8 km dugom grebenu preko Schwarzkogela, Anglmauera, Teufels- i Kirtagmauera u Arzlochscharte i kao šećer na kraju preko sjevernog grebena (Nordgrat) na Großen Priel (2515m). Ukupno cca. 2900 visinske na duljinu od cca 30 km.