It was truly shitty day at work… Komplikacije u sustavu, neslužbene informacije o gubitku nekih poslova, ljudi čije stavove sve manje razumijem… Ne želim biti dio te loše karme! Odjavljujem se, pakiram opremu i idem na brijeg… Temperatura je oko nule, no vjetar pojačava osjet hladnoće i zapravo mi paše. Idem sam, trebam malo razbistriti um slijedom nedavnih događaja…

Lišće u gornjem gaznom sloju šušti pod mojim nogama, a onaj niži, bliži tlu je podmuklo sklizak i gnjecav. Podsjeća me na karakterne crte nekih ljudi s kojima moram kontaktirati… Neće ovo biti rekordni uspon, ali bitno da se kreće. Na polovici prvog grebena podloga postaje smrznuta, ali snijega nema sve do prvog ramena. S desne strane gledam blago zabijeljenu grapu struje i mislim si kak bi to bilo fora penjati da je sve zaleđeno. Ipak, ne vjerujem da će to biti izvedivo jer je previše oborenog granja i drveća ostavljeno tamo nakon čišćenja trase dalekovoda… A nema ni zime u našim krajevima…

Na prvom ramenu počinje sklizavost po ledenoj kori pa zastajem i montiram dereze. Imao sam osjećaj da će trebati danas… Dalje napredujem vrlo lako usput pokušavajući dešifrirati otiske stopa u smrznutom snijegu. Ni jedan potpis cipela mi nije poznat. Čini mi se da sve više ljudi ide ovuda… Ma neka! Jedino me malo živciraju neke mikro serpentine koje su počeli raditi tamo. Ne slijedim ih, već pikam svoju direktnu liniju uzbrdo. Ako sam već došao na najstrmiji uspon, onda ću ga i odraditi, a ne ga pokušavati ublažiti zavijucima lijevo desno. Pičkice! Ali svatko ima svoj pristup tome, I guess…

Izlazim prema vrhu i osjećam da probija neki lagani SE. Leđa. A ja teglio opremu za letenje… Sunce je na zalasku, sumrak je. I lijepo je, zapravo! Nemam puno vremena pa se brzinski presvlačim u suhe majice, skidam dereze i raspakiravam krilo. Naočigled je sve manje svjetlosti i znam da imam samo jednu šansu da odletim. Srećom, leđni vjetar u datom trenutku nije prejak i uz muško zatrčavanje prednjim startom osjećam kako me moj stari prijatelj polako odvaja od majčice zemlje. Airborne. A sad gas u Prigorec…

Gledam posljednje zrake zalazećeg sunca na zapadnom obzoru i uživam u tih nekoliko minuta zena odvojen od svijeta. Hladno je i oči mi suze jer nemam naočale. Da ih imam – bilo bi mi još mračnije, a i ovako je na granici. Naposlijetku slijećem na parking i uzvraćam pozdrave dvjema iznenađenim mještankama. Činilo im se da sam pao s neba…

Opet u stvarnom svijetu, sliježem ramenima dok mi na pamet padaju neke nove ideje oko mogućih daljnjih koraka… Ma tko ga j…! Vidjeti ćemo… Shitty day just got better!