Krajem srpnja, usred doba godišnjih odmora, prometnih gužvi, smjena turista i raznoraznih umišljenih Fitipaldija po cestama, teško je pronaći destinaciju za vikend odmor, a da to se to ne svede na više vožnje nego uživanja. Ipak, čini se da smo proteklog vikenda uspješno doskočili tom problemu odabravši pravac i destinaciju suprotnu većini, barem koliko smo prema prometu iz suprotnog smjera mogli zaključiti.

Annagora Aquapark je bio na listi čekanja već poduže vrijeme, pa smo se dogovorili da i to konačno vidimo. Daklem, subotnja lokacija – idilični gradić smješten na sjevernoj strani Balatona, a nosi i slično ime (kao i većina naselja uz jezero) – Balatonfüred. Sve nam paše. Jezero je blizu akvaparka, akvapark je blizu kampa, kamp je uz samo jezero. Kud ćeš bolje! Trebam li reći da smo sve isplanirali u petak navečer, dan uoči polaska?

Kaj nam treba? Ništ, torba za kupanje, stvari za kamp, par čistih majica za nedjelju, pasta i četkice za zube i malo penez. Ajmo na sjeveroistok!

Do Balatona smo došli ultra brzo, bez ikakvih zastoja na cesti. Odabrao sam najkraću rutu koja uključuje i prijevoz trajektom. Da, točno, preko Balatona voze mini trajekti i baš je fora. Jest da košta 10 eura, ali je ipak fora.

Doručkujemo u hladu pitomog kestena na klupicama uz samo jezero i uživamo u pogledu. Zbilja je veliko. Ivi se činilo da smo negdje uz more. Malo bolje zmazano, dodao bih, ali zato to i je blatno jezero.

Ispred akvaparka mjesta na parkingu kao u priči, ne čini se da je gužva. Na ulazu pušimo na lihvarskom tečaju pretvorbe EUR-HUF i plaćamo all inclusive upad za troje 57 EUR (umjesto 48). Mjenjačnice, naravno, nema u blizini. Ali za ubuduće, u Mađariju samo s forintama, matematika u eurima im ide, ali u njihov džep.

Sam vodeni park je zbilja odličan, nov, uredan, razveden, s termalnom vodom i s hrpom zelenila, igralištima, 12ak super tobogana za rasturiti se, bazena s valovima, bazenima za klince… Jedino nedostaje veliki plivački bazen, ali navodno je i to još u planu.

Postavili smo ležaljke i svoj prerađeni šator za plažu na malu travnatu uzvisinu (ipak smo mi ljudi z brega), i krenuli u istraživanje. Za nekog tko voli vodenu zabavu, dan na ovakvom mjestu zbilja proleti. Dio atmosfere se vidi i na snimci. Na kraju nismo mogli izbrojati koliko puta smo se penjali na razne platforme s toboganima, ali noge su davale do znanja da sam popeo nekoliko Vuglenišća tog dana. A modrice po laktovima i ostatku tijela da i ne spominjem, heh.

U sedam navečer zatvaramo akvapark i spuštamo se do kampa 500tinjak metara prema Balatonu. Tu konačno nalazimo mjenjačnicu, kupujemo forinte i beziciramo najmanju parcelu od 100m2 (manje su rasprodane), te postavljamo naš privremeni smještaj. Kamp je ogroman i dosta popunjen. Ima svega, od kampera, kamp kućica, šatora do raznoraznih kombinacija svega toga.
Uz večeru, pivce i prepričavanje svega od današnjeg dana već se veselimo sutrašnjem i tonemo u san, neki više, neki manje. 🙂

U nedjelju smo odlučili posjetiti ZOO u Budimpešti koji slovi za jedan od boljih u Europi. I zbilja ima svega za vidjeti. I velikih i malih životinja, ali isto tako i raznoraznih egzotičnih biljaka koje rastu u vrlo kontroliranim uvjetima. Ivani je najbolji dio bio vrt s leptirima. Zatvoreni paviljon u kojem stotine leptira lete uokolo i zbilja stvaraju vrlo fascinantnu atmosferu. Meni je najbolji dio bio vrlo sličan tome, samo umjesto leptira su ovaj put uokolo letjeli – šišmiši. Veliki šišmiši. Totalno ludilo. Misliš da će se zaletjeti u tebe, a on onak impulsno skrene 20 cm od tvoje glave. Iva je ipak najviše uživala u predstavi s tuljanima koji su veselo odrađivali uvježbane točke u zamjenu za slasnu (ili slanu) ribicu. Bilo je tu svega od skokova, preskoka, špricanja, tapšanja… Jako dobro. ZOO je inače poprilično velik i nakon 3 i pola sata smo mislili da smo vidjeli sve, no ipak smo naišli na dijelove koje smo nekako u cijelom tom labirintu prolaza jednostavno zaobišli. Siguran sam da ih ima još podosta. ZOO u Budimpešti – preporuka koja svakako vrijedi 6800HUF za nas troje.

Ostatak dana zujali smo po i okolo znamenitosti Budimpešte, ali nismo stigli obići sve što sam zamislio. Nisam razočaran time, jer se imamo čemu vratiti idući put. Popis je podugačak, a plan, kao i uvijek – ambiciozan.

Fotke će nas podsjetiti na to kako nam je bilo, i opet namamiti da odemo malo na sjeveroistok…

P.S. I je, Mađarice su većinom debele i salaste, pa zdravo pretpostavljam da je onaj općepoznati Frenkijev postulat o njima ipak istinit 🙂