Mačke osjećaju prirodnu privlačnost penjanja na visoka mjesta. Ne samo na drveće, nego i na krovove kuća ili zgrada. Čak sam negdje čitao da se iz te ovisnosti za visinom razvio i sindrom, nešto tipa kad odu previsoko pa se preračunaju (prilikom lova na ptice, ili ako zaspe na rubu) i strmoglave pod utjecajem gravitacije.

Ali možda je prava istina sasvim drugačija. Što ako i mačke zapravo svjesno ili podsvjesno žele biti kao ptice i letjeti slobodno? Što ako one zapravo ne padnu slučajno već se namjerno bace i pokušavaju poletjeti? Neuspješno, naravno. No, što ako je njihov lov na ptice zapravo izraz odmazde i ljubomore tipa – ako ja ne mogu letjeti, nećeš bome ni ti?!
OK, znam, to ne može biti. Ukloniti/maknuti/pojesti… nekoga samo zato jer može nešto što ja ne mogu. Pa to ne može biti odlika nikakvih normalnih živih bića, zar ne?! Mačke se ipak vjerojatno samo syebu u procjeni, na kraju.

macak

Uf, kam ode ovaj tok misli?! To mi je valjda od ovog gifa gore, nebrem ga prestati gledati, heh.
A zapravo sam na početku htel spomenuti da iako nisam baš neki mačak, ipak i ja volim visinu. Visinu uz dobru brzinu. I minimalno propadanje. Čak mi je draža visina kad je ima čim više. Uz dobro vertikalno penjanje. I s formiranom kupolom nad glavom. Ono, ponekad paše i kad su skroz mlijeko uvjeti. Za opustiti se nakon napornog dana/tjedna. Baš ko neki dan, na Kalniku… Malo poviše, štoviše. Rekli bi anglosaksonci – a higher place…