Nervozan sam… Dlanovi mi se znoje… U glavi prolazim kroz pet kontrolnih točaka i razmišljam o postavljenom zadatku… Ispred mene polijeće Stanislav Mayer koji je ovdje na posljednjem treningu prije nego što krene na RedBull X-Alps avanturu, a ja se pitam što točno radim tu… OK, došao si u veliki pješčanik igrati se sa velikim curama i dečkima, sad lijepo stisni zube, razbistri glavu, ignoriraj sva neuspješna polijetanja oko sebe, zauzdaj pilu i diži to smotano dupe među oblake!

U zraku sam… Dlanovi su suhi i nisam nimalo nervozan… Vrtim stup do baze na malom prostoru s još 40ak krila i osjećam se bolje no ikad prije! Oko mene odjednom mliječna izmaglica… Baza nas počinje sisati pa izlazimo van s velikim ušima i pod speedom. Ne želim ni pomisliti kako bi bilo susresti se s nekim u bazi, pa brzo bježim prema rubu oblaka. Baze su niske danas, oko 2000m što nam ne daje puno prostora za manevar budući da je greben prema sjeverozapadu samo nekih 200tinjak metara niži. Biti će ovo zahtjevna trka…

Instrument nešto pišti, a ja blejim u njega i ne kužim kaj hoće od mene. Dosad sam uvijek koristio FlyMe, no on nema baš dobro riješeno upisivanje zadatka za natjecateljski mod (nedostaju mu šifre okretnih točaka), a ja se, eto, prvi put u životu natječem protiv ostalih sedamdesetak pa za tu priliku i prvi put koristim XCTrack. Od tog jutra. Kakva kardinalna greška!
Fak, karta se ne okreće sa mnom, cijelo vrijeme je sjever gore. Fak, gdje piše koliko još do otvaranja startnog markera. Fak, gdje je iduća obratna točka? Istovremeno treba i letjeti te imati na oku kompletnu sferu prostora oko, iznad i ispod sebe. Instrument treba biti pomoć, a ne prepreka! Nedostaju mi poznati ekrani s podacima, ovo će biti teško…

Otvara se startni marker, trka je krenula! Krećem i ja! Strtni marker je crkvica 1,3km od starta, a iduća okretna točka je Kobala povrh Tolmina! Kasnije se ispostavilo da sam prerano okinuo startni marker pa sam trebao izaći iz njega i ponovno se vratiti kako bi start bio validan. Instrument mi je to trebao reći. Ali nije. Ili možda je, ali ga ja u cijeloj toj euforiji nisam najbolje razumio. To u danom trenu nisam znao pa sam nastavio dalje prema Kobali.

Fantastičan je osjećaj kad se sva ta krila s malog prostora odjednom gotovo istovremeno okrenu prema istom cilju i krenu ka njemu. Izgleda epski, poput nekog desanta. Zadovoljan sam, visoko sam, nešto ispod baze, samo petnaestak pilota je više od mene. Gledam krila okolo i ispod sebe. Prelijećem Soricu i malo se popravljam i vidim krila kako zaostaju i već nisko grebu nad šumom. Neki i slijeću na obližnje proplanke. Početnička sreća, osmjehnem se sam sebi u brk i zadovoljno nastavljam. Skupina krila me jednostavno tjera da letim brže nego ikad do sad. Gazim speed, ne vrtim ono što bi inače koristio za popravak visine, već samo gasiram naprijed željan svega što me očekuje iza idućeg grebena, stijene, okuke, masiva…

Razgledi su fantastični! Vrhunski! Fenomenalni! Život je predivan! Sretan sam! Letim prema Črnoj Prsti i gledam planinare ispod sebe kako gaze po alpskim stazicama. Neki mi i mašu, pa im uzvraćam koliko stignem. Naime, letenje je pravo muško, čupavo i drmavo pa treba fakat dosta raditi da se krilo održi iznad glave i otvoreno. Pogotovo kad se nađem u zavjetrinskoj strani. Nikad nisam toliko letio po zavjetrinskim stranama kao sad. Nemam ni previše izbora, trka je. Gledam krila ispred sebe pa dosta dobro vidim kakav je zrak i stignem se pripremati na rodeo čim vidim da žvače nekoga ispred. Zasad plan funkcionira.

Netom ispred mene je Vogel, malo lijevo nekih 10ak km ponosno stoji Krn koji nije u planu za danas, a pogled odmah na desno se prelazi glatkom površinom Bohinjskog jezera i ljepi se za moćan Triglav koji dominira svojom pojavom. I onda tu počinju pravi problemi. Instrument pišti i na ekranu piše battery 20%. Pa kak je to moguće! Bila je puna na polijetanju i inače drži oko 8 sati s uključenim ekranom. A letim tek sat i pol! Mora da taj XCTrack ždere više nego FlyMe! Fak, fak, fak! Kaj sad?! Ništ, uključujem battery saving mod i letim s ugašenim ekranom. Samo slušam vario. I onda se rađa vlastita briljantna ideja. Odlučujem od Rodice do Vogla napustiti greben i presjeći preko ogromnog amfiteatra na JZ pa se eventualno popraviti na zapadnom dijelu grebena koji se pruža u liniji SI-JZ. Kakva kobna pogreška! Kakvo nepoznavanje terena! Kakav majstorski zajeb! Nebo se sve bolje zatvara i vrh Vogla je već u oblaku, a mene amfiteatar jednostavno guta. Nadam se naći neko dizanje no nikako ne uspijevam pa odjednom postajem svjestan ozbiljnosti situacije.

Majke ti, ovo nije dobro! Život uopće nije predivan, a ja nisam nimalo sretan! Nisko sam ispod grebena, na cca 1000m visine i tonem, a Vogel je visok 1923m! Halo! To je preko 900m!!!
Kakva je to livadica tu, osunčana je, da probam da li drži? Kneške ravne, par kućica i dva tri planinska travnjaka po par stotinjak kvadrata na 700mnv. Iznad kanjona riječice Kneže, a ispod vrha Masovnik 1026m.
Nalazim neko +0,3m dizanje, ali ga ne uspijevam zadržati u cijelom krugu. Nije dobro. Ližem šumu i nakon 10ak minuta ne uspijevam dobiti na visini već sam ozbiljno popušio i priliku za slijetanje na ono što se ispostavilo sa su zapravo bile najogromnije livade u okolici.

RT-2

Jeboteled, kaj je to dolje, cesta? Ne, to je rijeka Kneža! OK, ak bu frka slijećem u korito ne neki komad šodra ako ga nađem, samo da ne ftrgnem nogu na kamenju, nije idealno, ali bolje to nego se objesiti na 40m visoku jelu, a ovdje ima i viših. Nego, gde je kakva cesta do tih Kneških ravni? Ne vidim je… Nema je! Mora da s helikopterom dolaze tu. Ako uopće dolaze! Nema teorije da tu sletim, pa nitko me tu ne bu našel do idućeg geološkog doba. Ja tu dolje nejdem i točka!

15:10 je, visina mi je oko 670m i odlučujem se prebaciti na istočnu stranu korita rijeke i probati popeglati zapadnu, suncem obasjanu padinu vrha Lisec 1046m. Ajmo! Stoput si to na Kalniku delal, isto je! Samo kaj ovdje nemaš opciju za slijetanje, znači nema mjesta pogrešci. Odavno više nisam u kompetišn modu. Sad sam u modu za očuvanje golog štrumfa! Pip, pip, pip! Aha! To! 0,5m balončić! To je zakon! Ajmo još! Lijevo, desno, lijevo, desno! Metar po metar ide gore! To! Ližem šumu najbliže kaj mogu, ali nikak da okrenem krug. Penjem u osmicama! Ali penjem i to je najbitnije! Koji wolffucksland! Uspijevam okrenuti puni krug u penjanju… I još jedan…

15:28 je, ja sam na 1650m! Život je opet predivan, a ja najsretniji na svijetu. Baterija na instrumentu mi tuli da je u qrcu! Iako sam se opet prebacil u kompetišn mod odlučujem prekinuti zadani task, jer ionak nema smisla bez instrumenta. Kak se bum navigiral, prvi put sam tu i sveki brijeg mi izgleda isto, a bome i svako selo. Backup GPS snima trag, ali u njemu nemam rutu, osim toga, on mi je za izvlačenje u slučaju slijetanja u neku pripizdinu. Odlučujem se vratiti istom rutom od kud sam i došel ovdje jer već imam ideju kaj me čeka i kakve su mi alternative.

Super sam zadovoljan, izčupal sam se s poda na mjestu gdje bih vjerojatno otkril neko novo pleme, a sad sam visoko i na sigurnom. Letim opušteno i tek povremeno okrenem krug dva da pokupim nešto. Čak mi i paše kaj me tu i tam malo stepe u sjedalici. I dalje se muški leti! Nebo se skroz zatvorilo i izgleda poput olovne preše koja pritišće okolne vrhove. Letim kilometrima nazad. Dolazim nizak prema Sorici i tu se malo popravljam da bi uspel prebaciti do Ratitovca, odn. vrha Altemaver, ali ipak ostajem kratak pa se prebacujem preko dva grebena povrh kanjona Selške Sore. Dolinski vjetar me usporava i zaustavlja na livadi ispred table mjesta Železniki, oko 2km do službenog sletišta i cilja. Na zemlji sam! Nisam odletio task, ali ja sam ipak super zadovoljan ostvarenim.

Bila je to moja prva zračna trka u životu, ali čini mi se ne i posljednja. Odletio sam skoro 50 od 72km koliko je ukupno bio Task i da mi instrument nije tako otkazao poslušnost, vjerojatno bih bio i dosta viši u poretku tog dana. Iako mi je na kraju računao samo minimum distance, opet nisam bio baš ni zadnji, heh. No sam plasman je sasvim nebitan u odnosu na to koliko sam naučio u tom jednom jedinom tasku, prvom za mene.
Naučio sam važnu lekciju da se instrument ne mijenja uoči letenja (a pogotovo utrke), već se sve treba unaprijed pripremiti i nekoliko puta isprobati na tlu i u zraku. Otkrio sam predivan novi teren kako za letenje, tako i za planinarenje i penjanje. Priroda, razgledi i panorame zaista su neopisive riječima… Upoznao sam neke nove ljude, a bome i neke ljudine. Vidio sam kakav skill i mind set je potreban za ovakvo nešto i konačno saznao kakav je osjećaj letjeti među tolikom masom krila i pilota. Dobio sam dodatnu volju i motivaciju za učenje i napredovanje, te pomalo iznenađujuće usred svega tog predivnog kaosa – opet pronašao i jedan novi dio sebe.

A uza sve to sam istovremeno i nadasve uživao, jer život je zaista lijep kad si visoko na nebu među oblacima!