Ifka-a2014-04-16_174025Kako znaš da nisi sasvim normalan?

– Nakon cjelodnevnog općenja sa svijetom i njegovim stanovnicima, malo poslije pol 5 popodne gasiš kompjutor, na brzinu pakiraš mali ruksak, uzimaš flašu cedevite, uskačeš u auto i pičiš prema Prigorcu. Putem te želudac sjeti da nisi uzeo ni jabuku, ni čokoladu, ni bilo što drugo, a ručak je bio davno oko podne… Dolaziš na parking i na sveopće iznenađenje uviđaš da ima još nekoliko čudaka čiji auti su tu i koji u utorak popodne imaju potrebu odjezditi na brijeg. Unatoč tome što je prognoza jak sjeverozapad s tendencijom jačanja, u gepeku auta voziš krilo još od nedjelje (kada si btw. bio na dječjem izletu, ali nikad se ne zna), tek toliko nek se nađe.

Naravno, u Prigorcu na parkingu u trenucima kad se preoblačiš u planinarsku odjeću gotovo uopće ne puše i misliš si kak je to vrlo zanimljivo saznanje dok ti se pogled zaustavlja na ruksaku s krilom. Iduće kaj radiš je prebacivanje svega kaj si imal u malom ruksaku u ruksak s krilom, uvjeravajući samog sebe da iako ne bude letivo, opet bude bolji trening s pravim ruksakom od 10ak kg nego s dječjim od 2 kg.

Prije nego se stigneš predomisliti zaključavaš auto i u 17:17 krećeš prema zadanom cilju novim omiljenim putem – Vuglenišćem!
Hodaš sam sa sobom (a sob je jako velik :-)), tempom koji ti najbolje odgovara i bez stajanja na vrh Ivanščice dolaziš za 46 minuta. Znimljivo, vjetrulja zakvaćena za stari stup neaktivne skijaške vučnice pokazuje gotovo čisti sjever skoro idealne jačine. U glavi instantno vraćaš sliku prognoze koja je najavljivala kratki period slabljenja pred dolazak novog vala od konstantnih 20+ m/s na 1000m visine. OK, sad puše oko 8 m/s, samo pitanje koliko dugo.

Na brzinu se presvlačiš u suhu majicu (jer ipak ovaj 10kilni ruksak na leđima oznoji čovjeka po Vuglenišču), ne skidajući pogled s vjetrulje koja lagano šara od zapada, preko sjeverozapada do sjevera. Misliš si, OK, zapravo i ne izgleda dobro, ali kad već imam krilo, ajd čisto da ga izvadim. Pet minuta kasnije si ukopćan i na startu groudhendlaš krilo dok šuma počinje svoj pjev milovana sve jačim vjetrom. Fak, pojačava! Sasvim ti je jasno da si trebal biti tu pol sata prije pa ti odmah padaju na pamet sve varijante promjene radnog vremena.

Ipak, digneš krilo kakti na sjever, pa se ono okrene malo na zapad, pa opet na sjever i taman kad misliš, da bi to moglo proći, ošamari te frontalac po cijeloj dužini. Čisto da potvrdiš sumnju, pokušaš ponovo na drugom dijelu starta da bi popušio još veću frontalčinu. Sad definitivno znaš da vjetrulja na stupu laže jer je cijeli start u rotoru od jakog zapada. Ipak, misliš si da možda uloviš kakav tajac (premda znaš da će samo pojačavati) i još se malo igraš s krilom koje se nikako ne može stabilizirati zbog turbulentne zone u kojoj se nalaziš, dok planinari koji pristižu već lagano pognuti pužu prema domu da izbjegnu šibanje vjetrom i zainteresirano gledaju manijaka s plafticom.

Konačnu potvrdu da je krajnje vrijeme pospremiti krilo u ruksak i krenuti pješice nazad daje ti nagli nalet snijega koji pada kao da je siječanj, a ne dva tjedna pred prvi maj. Zafrkneš s nosom, slegneš s ramenima, odeš u zavjetrinu i pokušavaš složiti krilo na +10m/s govoreći si da je bilo sasvim jasno da ništ od letenja i da si od početka znal da se budeš spuštal na noge dolje.

Tih potrošenih pola sata raspakiravnja, GH i ponovnog pakiranja karakteriziraš kao odmor na vrhu i da bi ionak to vrijeme potepel, imal krilo ili ne. Znaš da bude divota gledati šaru koju je gps zapisival kad si izvodil svoj ples u rotorima i odlučuješ se ne počastiti s pivom u domu (koji je začudo bil otvoren – ne znam dal je tak stalno prek tjedna ili je ovo bilo slučajno), već se kazniti dužom, ali manje strmom varijantom spusta po Prekrižju.

Normalno da na nižoj visini onaj snijeg od gore postaje više vodenast i manifestira se u obliku osvježavajućih kapljica kiše nošenih vodoravno na ugodnom svježem vjetriću koji radosno broji kosti.
U 19:16 si opet kod auta, dimovi su fest polegnuti prema istoku, kiša je taman prestala, a ti si unatoč svemu sretan!

Kako znaš da si totalno nenormalan?

– Jedva čekaš iduću priliku da probaš opet!