Na kraju, statistika uvijek govori za sebe, ili ne? Dva puta biti na Svetom brdu s ukupno 3563m uspona i 2725m spusta u manje od 30 sati zvuči pomalo kao da se radi o nekoj utrci kakve trail lige, a ne istinskom uživanju u predivnom jesenskom vikendu kakve samo Planina zna priuštiti…
Brojke u ovom slučaju zbilja mogu samo zavarati. Čak ni ako ih odrazim u statične ili pokretne piksele na senzorima fotoaparata ili kamere, ne uspijevam njima opisati svu ljepotu divljine i surovosti kanjona Male Paklenice i Orljače. Kako bi to uopće i bilo moguće? Kročio sam tim predjelima predan cilju, gladnog duha i misli usmjerenih prema Planini. Bio sam u pravom društvu, blagoslovljen idealnim vremenskim prilikama. Zajedno smo hodali, penjali, otkrivali dosad nepoznate nam predjele, napredovali smo… U svakom pogledu, nadam se…

Kako opisati izlazak iz kanjona na velebnu visoravan iznad koje se jedva jedvice nazire križ na vrhu koji stoji gotovo tisuću metara više? Na vrhu kojeg dobro znam i do kojeg se nadam doći još istoga dana. A onda i dan poslije. I vratiti se ponovno barem jednom ili još nebrojeno puta. Ako Planina dozvoli…

Kako opisati muku i bol uspona izvan svih okvira kad si tijelo dovedeš i zadržiš u zoni nelagode prilikom svakog koraka, a istovremeno svakim treptajem i pogledom dobivaš toliko potreban lijek za dušu i razlog za nastaviti dalje? Kako opisati trenutke kad stojiš sam na vrhu Planine, oduševljen nadrealnim panoramama u svim smjerovima, a da se pri tom osjećaš manje i poniznije od mrava koji ti hoda uz nogu? Ponekad se zbilja treba malo odmaknuti da bi se dobila bolja percepcija stvarnosti i naše neznatnosti u svemiru. A uz to, svijet ionako izgleda puno bolje odozgo…

Kako dočarati fantaziju kasnog popodnevnog leta iznad pejzaža kojim si netom kročio i prolijevao znoj svakim, sve težim, korakom, da bi taj trud sada mogao cijeniti još više? Kako opisati večernje blagovanje u smiraj dana, s dobrim ljudima, daleko od buke civilizacije, kad ponovno proživljavaš sve detalje minuloga dana? Da bi sve to ponovio i sutra na sasvim drugačiji način…

Kako brojkama opisati koliko ti, na kraju svega kad umor polako sklapa oči, zapravo nedostaju oni najbliži koji velikim očima i sa strahom prate svaki tvoj korak i puštaju te da odeš kako bi im se vratio još bolji. I za sebe i za njih?!

Može li sve to opisati tek neka puka statistika? -Ne! Ali zato ti možeš osjetiti i doživjeti! Pa zato izađi i kreni gladnog duha i poniznog koraka! Planina te uvijek čeka…

P.S. A dan drugi? Recimo samo da se činilo da Planina vodila onom starom – s kim si, takav si 🙂 (Zacrnila se kao da pozdravlja Chrne Mambe, heh) No, ipak je napravila i pokoji ustupak i opet je bilo super…